Njemački mediji o Energoinvestu kao sinonimu uspjeha

Njemački mediji o Energoinvestu kao sinonimu uspjeha

Sarajevska firma prije rata imala promet kao cijela BiH danas.

Wolfgang Schauble je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio savezni ministar unutrašnjih poslova Njemačke i slovio kao višegodišnja „desna ruka“ kancelara Helmuta Kohla. Mnogi su tvrdili da se pita za konačnu odluku unatar vladajuće stranke Hrišćansko-demokratske unije (CDU).

U Bundestag je izabran prvi put 1972. godine i po stažu je najstariji poslanik u Saveznom parlamentu. Autor ovog teksta je, kao predstavnik Bosne i Hercegovine u Njemačkoj, početkom 1993. godine razgovarao s Schaubleom o situaciji u BiH, a pri pomenu Sarajeva, ministar je iskreno rekao kako ga taj grad podsjeća na četri stvari: „atentat na Franza Ferdinanda, Olimpijske igre, Energoinvest i ovaj strašni rat“. Nakom razgovora o aktuelnoj vojno-političkoj situaciji u glavnom gradu RBiH, upitao sam da li je bio u Sarajevu i otkud sjećanja na Olimpijadu i Energoinvest. Nije bio u Sarajevu, ZOI je pratio, kako reče, putem TV-ekrana, a za Energoinvest je u više navrata čuo. Kao ekonomista je studirao štivo tog privrednog giganta u socijalističkom samoupravnom sistemu koji na svim kontinentima ostvaruje nevjerovatne poslovne rezultate. Pokušao se, bezuspješno, sjetiti imena Emerika Bluma. Danas je Wolfgang Schauble ministar finansija u Vladi kancelarke Angele Merkel.

Prošle sedmice njemački ekonomski list Handelsblatt je analizirao ekonomiju bivše SFRJ prije i nakon raspada.

Koliko su jugoslovenske firme bile produkt dogovorne, planske, dirigirane socijalističke ekonomije, a koliko je njihovo poslovanje ovisilo o (domaćem i stranom) tržištu. Kako su unutar jugoslovenske ekonomije stajala bosanskohercegovačka preduzeća?

List navodi kako je bh. gigant Energoinvest bio jedan od predvodnika među najuspješnijim firmama u istočnoj Europi.

Energoinvest je 1989. godine ostvario promet od 3,87 milijardi dolara, a čista zarada te godine je bila 580 miliona dolara. Zapošljavao je nevjerovatnih 54,7 hiljade ljudi, a čista zarada po zaposleniku je bila 10,5 hiljada dolara.

Analizirajući trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, autor članka Oliver Stock ističe kako je Energoinvest prije rata imao promet kao cijela BiH danas.

Svojevremeno je Business Week napisao kako Emerik Blum tvrdi da je socijalista, ali da je on u biti menadžer koji poznaje sve kapitalističke trikove. Bio je to povod za urednika uglednog njemačkog magazina Der Spiegel, Rudolfa Augsteina da sazna što više o Blumu i Energoinvestu. Ne zaboravimo da nedjeljnik iz Hamburga ima tiraž od više od milion prodatih primjeraka. Augstein je objavio opširan članak pod naslovom „Istinski vladari“ u kome se piše kako je paleta proizvoda Energoinvesta tako široka da seže od protupožarnog aparata do najsavremenijih elektrana uz popratne sadržaje poput trafostanica i dalekovoda.

Od 1951. Emerik Blum je obrt preduzeća u „narodnom vlasništvu“ uvećavao godišnje za 20 procenata, navodi autor članka i dodaje kako je polovinu proizvoda plasirao na strana tržišta i ujedno postao najveći izvoznik Jugoslavije.

Dok je razgovarao u Energoinvestu, saznao je kako tog dana inženjeri preduzeća u Pakistanu polažu 2.000 kilometara cjevovoda i reguliraju rječni tok Inda. Istovremeno su gradili hidroelektranu u Sumatri i elktrificirali Javu, Zambiju i Irak. Ujedno, transformatorske stanice iz Sarajeva su donijele svjetlo za 5.196 sovjetskih sela i kolektivnih farmi. U Vancouveru, Energoinvest je na tenderu pobijedio Japance za 17 posto nižom cijenom i dobio ugovor od 1,6 miliona dolara za nabavku cijevi za  vodovod.

Uz kapital od 49 posto, Energoinvest je formirao koncern Energolibya u Tripoliju koji treba još više otvoriti afričko tržište. Sarajevska firma je s jednim meksičkim partnerom ušla u projekat Energomex, vrijedan 630.000 američkih dolara, te se Latinskoj Americi nada novim ugovorima.

Energoinvestova postignuća su šokirala i Istok i Zapad. Kapitalisti su u nevjerici posmatrali kako Grupa cvjeta u zemlji gdje ne postoji privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i radnička vijeća odlučuju o  proizvodnji, plaćama i sastavu preduzeća. Ekonomski planeri moskovske škole su iritirani da su ovi uspjesi postignuti u ekonomskom sistemu u kojem radnik upravlja svojim poslovanjem samostalno, a tržišta koordinira odluka pojedinca.

Augstein navodi kako je, bez sumnje, Blum kao osnivač i generalni direktor bio istinski vladar u sjedištu preduzeća u ulici Jugoslovenske narodne armije. Radničko vijeće se sastaje svaka dva mjeseca, ali se raspravlja kratko o tome što predloži Blum. Isto to tijelo se samo jednom suprotstavilo direktoru, navodi Der Spiegel i obrazlaže: kada je tadašnji premijer Jugoslavije Mitija Ribičić ponudio socijalističkom prvom menadžeru funkciju ministra privrede, radnici nisu dozvolili i Blum je ostao u Sarajevu.

Energoinvest je ušao i u poslove s naftom uvjeren da na području Hercegovine postoje nalazišta, a sa francuskim partnerom želi proizvoditi postrojenja za bušenje i crpljenje nafte i plina. Otvara rudnike glinice i u potrazi je za kapitalističkim partnerom s kim bi osnovao jednu od vodećih aluminijskih kompanija u Europi. Ujedno, novinar nastavlja kako firma ne treba brinuti za kvalitetan kadar, jer je dugoročno osiguran u vidu stipendija u srednjim školama i fakultetima. Stotine bivših stipendista već je prošlo doškolovanje i stjecanje posebnih znanja u inostranstvu.

No, vratimo se listu Handelsblatt. Kada taj utjecajni ekonomski dnevnik piše o nekom kao što je Energoinvest onda to zaslužuje posebnu pažnju. Ne zaboravimo da je list u „krvnoj vezi“ sa američkim The Wall Street Journal, te da je najtiražniji na njemačkom govornom području. S dnevno prodatih 125.600 primjeraka doseže pola miliona čitalaca.

Autor: Indir Ramović

O autoru

Srodni članci