Sedamnaestogodišnji Stefan Bojko svoju borbu sa epilepsijom pretvorio je u priču čija je tema snaga volje i upornost. Ovaj mladi Vrbašanin dokazao je da su uz posvećenost i podršku porodice sve prepreke premostive. Svakodnevno se suočava sa izazovima koje epilepsija nosi sa sobom, ali ne odustaje od svojih ciljeva.
Naučio nas je da invaliditet ne treba da definiše nečiju sudbinu, već da svako može ostvariti svoje snove.
Nakon završene Srednje škole “Dr Milan Petrović” u Novom Sadu sam je sebi obezbjedio posao. Tokom trogodišnjeg školovanja stekao je diplomu knjigovesca, a ponio je i titulu đaka generacije.
Štedeći novac od đačke stipendije, kupio je mašinu za dubinsko pranje tepiha i namještaja i tako započeo privatan biznis.
Ostvariti svoje snove nije bilo lako, naročito u sredini koja ne pruža dovoljnu podršku osobama sa poteškoćama u razvoju. Ipak, zahvaljujući nevjerovatnim naporima svojih roditelja Stefan je uspio da postane simbol istrajnosti i inspiracije.
– Stefan je redovno išao u vrtić, ali bio mi je uvijek blizu jer sam ja vaspitač. Krenuo je u redovnu školu čak i malo ranije jer je januarsko dijete. Nismo mu odlagali školu, tada je to bilo malo teže nego danas. U osnovnoj školi je pokazao prve poteškoće u učenju, odrađena mu je interesorna komisija I savladavanje programa po IOP-u. Naišao je na veliku ljubav i podršku drugara i učiteljice i veoma se lijepo socijalizovao. U početku je, naravno, bilo poteškoća ali uz par savijeta stručnjaka i zalaganjem učiteljice, one su prevaziđene. Više razrede osnovne škole pohađao je u novoj školi, u specijalnom odjeljenju. Tu nije imao mnogo društva, ali je stekao osnovno znanje i tu smo imali divne nastavnike i savršenu razrednu, ističe Stefanova mama Danijela u razgovoru za Espreso i dodaje da su mnogo razmišljali kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu:
– Mnogo istraživanja i odluka. Imali smo sreću da unaprijed posjetimo novosadsku školu sa domom “Milan Petrović” prije svih poteškoća koje je izazvala korona, vidjevši dom i školu odluka je pala. Poštujući Stefanovu ljubav prema crtanju, zajedno sa timom škole, odabrali smo mu smijer pomoćnik knjigovijesca. Naredne tri godine proveo je u toj školi i domu, naravno sa prekidima, tj. online školovanju koje je izazvala korona. Diplomirao je bez ikakvih pauza ove godine kao đak generacije. U gradu Vrbasu je podrška djeci i mladima sa poteškoćama veoma siromašna. Djeca tokom školovanja nemaju podršku asistenata i pratilaca, ne postoje produženi boravci kao ni dnevni boravak gdje bi se djeca družila a roditelji imali predah, ne postoji mjesto gdje djeca mogu dobiti dodatnu podršku kroz radionice i tretmane stručnih lica. Zapošljavanje lica sa invaliditetom je ustvari slijeganje ramenima. Stefan nema razvijen pojam o novcu, to je samo nešto što zna da treba u životu. Stipendiju je dobio kao dio socijalne podrške osetljivih grupa i kao uvijek odličan đak. Kako nama taj novac nije bio preko potreban, ostavljali smo ga na računu u vidu neke štednje koju smo planirani da iskoristimo za Stefanovu budućnost koju sistem baš nije obećavao. Tako je po želji i Stefanovim trenutnim planovima kupljen profi usisivač, navela je Danijela.
Stefan je oduvijek bio veoma pedantan i čist. Rado je brinuo o higijeni porodičnog automobila i iz razgovora saznavao kako se ona profesionalno održava.
– Nakon škole je izjavio da ne želi da se bavi ovim što su ga učili, govorio je da je to dosadno i da bi volio da čisti automobile. Iz te priče proizašao je i nastavak o čišćenju namještaja, kaže Stefanova mama za Espreso.
A doći do tog dijela priče u njegovom životu nije bilo ni malo lako. Kao majka deteta sa epilepsijom, svakodnevnica je od Danijele zahtijevala lavovsku borbu.
– Date djetetu lijek i njega prođe temperatura, kod Stefana ne. potrebno je satima ga umotavati u vlažne čaršave, dok on drhti pod strašnom groznicom za koju se nadate da neće preći u napad, ne daj Bože u status, nema spavanja celu noć. Želite se prošetati, a već imate još jedno dijete, šta ako se desi napad… Stalno nošenje rektiole dijazepama koja mora stojati u hladnom, u šetnji, na bazenu, na putovanju… Potreban logoped, psihomotorni edukator, defektolog, podrške u gradu nema, novaca nema, mama je nezaposlena, otac slabo zarađuje, priča Danijela i dodaje da je izuzetno teško bilo pobijediti Stefanov strah od ljekara, zatvaranje u sebe i zaostajanje u razvoju:
– Pomoć koju sam mu ja u jednom momentu pružila je smanjivanje bijelog mantila na minimum, obučavala sam samu sebe i pronalazila načine kako da mu olakšam učenje. Nisam se stidjela i gurala sam ga u društvo, objašnjavala sam njegovu ličnost, naučila da mu dam vremena da dođe u doba kad njemu odgovara da nešto novo nauči, da sazri. Tako je naučio i da pliva i bicikl da vozi, sve u svoje vrijeme. Strah je imao samo od polaska u školu, za sve ostalo smo se unaprijed pripremali vodeći ga na nepoznata mjesta i razgovarajući o tome, jer njegov glavni strah je ustvari bio strah od nepoznatog. Ništa ne krijemo od njega.
Stafan je svoj prvi napad imao već sa sedam mjeseci, a napadi se bili učestali sve do njegove pete godine.
Sada je otvoreno novo poglavlje u njihovom životu i Stefan je na svoju inicijativu zakoračio u svijet odraslih.
Kada je kupio profesionalni usisivač počeo je da vježba po kući kako bi što prije počeo sa radom. Uvidio je i velike mogućnosti koje društvene mreže danas otvaraju, pa ni povratne reakcije Vrbašana nisu izostale.
– Stefan je u mesecu julu vježbao po našoj kući i kući mojih roditelja, zatim je navalio da napravim reklamu kako bi posao počeo. Najlakše je bilo to uraditi putem mreže pa sam ja to uradila umjesto njega jer on mreže ne koristi. Uslijedilo je veliko sviđanje statusa u grupi Vrbašanke i podjela. Kao i vi, mnogi su bili oduševljeni njegovim entuzijazmom. Naravno morali smo da se prilagodimo situaciji. Stefan ne može na razne adrese sam da prenese potreban alat, tako da je tu moj vid pomoći kao i neki dio pomoći oko čišćenja, a kako ja radim, naše usluge dajemo samo u popodnevnom dijelu dana. Za sada poziva imamo i ja se nadam da to nije samo kratkotrajni talas zainteresovanosti. Mušterije su zadovoljne.
Javili su im se mnogi humani ljudi koji su željeli da daju Stefanu vjetar u leđa i motivaciju da nastavi tim putem.
– Moj cilj je da ljudi znaju da postoje mladi sa invaliditetom koji žele da rade, a ne samo da sjede kod kuće dok im život prolazi, da osvijestim građane da ako su u mogućnosti daju šansu i takvim osobama. Nazvali su ljudi humani odmah. Ne samo zato što im je trebala takva usluga, već da njega ohrabre i motivišu. Kontaktirala me je žena koja ima udruženje u Bečeju, pozvala nas je na druženje i zajedničko djelovanje. Ponudio se čovjek koji se bavi higijenom da mu donira tečnost i uputi par savjeta. I nije stvar u novcu, naravno neće raditi volonterski, ali više mi je važno da ispuni vrijeme radom i da ga ljudi poznaju, navodi Danijela.
“Naš uspjeh je u tome što smo uvidjeli koliko treba vjerovati”
pressmediabih.com