Ulazimo li u eru novog poduzetništva?

Ulazimo li u eru novog poduzetništva?

Kako biznismeni rekonstruiraju jedan od temelja kapitalizma ?

Uber se sve više nameće na tržištu uprkos brojnim preprekama i nelojalnoj konkurenciji. U sličnoj situaciji nalaze se i hotelijeri koji se bore s Airbnb-om kao i proizvođači hardwarea koji vode bitku sa „cloud computingom“.

Šta je osnovna karakteristika svih ovih poslovnih nadmetanja?

Pojavili su se ljudi s novim idejama koje zadovoljavaju potrebe potrošača na potpuno netradicionalan način, pri tome ugrožavajući „konvencionalno“ poslovanje onih koji to rade već stoljećima prema jednom obrascu. Širom različitih industrijskih sektora avangardne kompanije mijenjaju biznis. Na manje očigledan način one restrukturiraju ono što zovemo kompanijom i donose „pobunu“ u organizacijskom smislu.

Dijalektika poduzetništva

Dijalektika je filozofski pojam koji ima više značenja. Između ostalog predstavlja i nauku o općim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog društva i mišljenja. Dijalektički gledajući sve je podložno promjenama i kretanju, pa tako i koncept poduzetništva.

Danas, za mnoge menadžere korporativni život uključuje poslovanje s velikim brojem nepoznatih vlasnika koje predstavljaju menadžeri fondova koji kupuju i prodaju dionice na berzama. Riječ je dakle o uposleniku velike korporacije koji upravlja kretanjem novca, odnosno investicijama, u ime vlasnika ili korporacije. Ovakva organizacija u poduzetništvu napravila je ozbiljnu prazninu između vlasništva i odgovornosti, zapravo donijela je mnoštvo posrednika koji popunjavaju taj prostor. Sijaset tih posrednika podrazumijeva i različite interese. Zvuči pomalo haotično, ali je zapravo vrlo jednostavno.

Entrepreneurship_2011BIO

Razvoj velikih finansijskih institucija (koje posjeduju 70% vrijednosti američkih berzi) dodatno je oslabio vezu između ljudi, koji nominalno posjeduju kompanije. Menadžeri fondova moraju se „nositi“ sa sve većim skupinama posrednika, od regulatora do njihovih vlastitih uposlenika. Svaki ovaj sloj ljudi ima svoje interese kojima služi. Nije ni čudo što menadžeri fondova često ne uspijevaju da nadziru pojedina preduzeća.

S druge strane, u avangardnim kompanijama „pobunjeničkog duha“ poput Ubera ili Airbnba razvija se sasvim suprotni koncept. Veza između vlasništva i odgovornosti je vrlo „prisna“. Osnivači i uposleni imaju direktnu kontrolu u preduzeću. Iako je ovaj poslovni model još uvijek u začetku, ukoliko se proširi, mogao bi promijeniti način na koji kompanije funkcioniraju.

Kako je počela „pobuna“ ?

Pojava „pobunjeničkog“ modela zapravo je posljedica nezadovoljstva javnim preduzećima. Istina je da su najbolje javne kompanije nevjerovatne organizacije koju generiraju masu talentiranih menadžera i inovativnih proizvoda. Mogu mobilizirati talenat i kapital. Ipak, nakon jednog stoljeća krajnje dominacije, javne kompanije – odnosno njihov model organizacije počeo je pokazivati znakove „istrošenosti“. Jedan od razloga je i to što su menadžeri počeli stavljati svoje interese na prvo mjesto.

business-manager-job-description-and-salary

Javne kompanije su tokom 80-ih pokušale riješiti ovaj problem stimulirajući menadžere da razmišljaju kao vlasnici, što je na kraju rezultiralo neuspjehom. Osokoljeni različitim pogodnostima koje su nudile opcije na berzama, menadžeri su se ponašali kao plaćenici koji gledaju isključivo svoj interes, stimulirajući rast cijena dionica kako bi povećali svoje prihode. Na koncu, mnogi su otišli iz javnog sektora kako bi realizirali svoje poslovne ideje.

Šta je alternativa?

Najinteresantnija alternativa javnim kompanijama je nova vrsta start-upa s velikim potencijalom. Danas – u istim gradovima gdje su Ford, Kraft i Heinz izgradili poslovne imperije prije sto godina – postoje hiljade mladih ljudi koji kreiraju kompanije u privremeno iznajmljenim prostorijama koje su pune entuzijazma i snova. Ovakve firme su začetnici novog organizacijskog modela.

Najznačajnija razlika između dva pomenuta modela „leži“ u vlasništvu.

entrepreneurship

Dok je vlasništvo u javnoj kompaniji poprilično maglovito jer niko nije siguran koliko čega kome pripada, u start-upovima je to vrlo jasno. U razvojnoj fazi start-up preduzeća osnivači i prvi uposlenici posjeduju većinski udio i oni motiviraju druge ljude da ulažu davajući im jedan dio vlasničkog kolača.

Posebna prednost novog „pobunjeničkog modela“ je to što kompanije takvog profila na efikasan način mogu eksploatisati tehnologiju i poslovati globalno bez velikih troškova. Novac za investiranje mogu sakupiti crowdsourcingom na stranicama poput „Kickstartera“, a programere i raznu opremu mogu unajmiti ne izlažući se velikim izdacima. Tako je „Vizio“ bio najprodavaniji brend televizora u Americi u 2010. godini sa samo 200 zaposlenih. „WhatsApp“ je prodan Facebooku za 19 milijardi dolara unatoč tome što je zapošljavao nešto više od 60 ljudi i imao prihode od 20 miliona dolara.

Realno je očekivati da će se na kraju javne kompanije „posljednje smijati“ jer će mnogi start-upi postati njihovo vlasništvo ili će jednostavno propasti. Ipak, „pobunjenički model“ organiziranja preduzeća će sve to nadživjeti i ostat će efikasan u pretvaranju ideja i snova u stvarnost restrukturirajući ono što zovemo preduzećem.

O autoru

Srodni članci