Nova kriza na vidiku

Nova kriza na vidiku

Predstavnici centralnih banaka, ministri finansija i investitori okupili su se na proljetnoj sjednici Upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu da čuju novi izvještaj o stanju svjetske ekonomije.

Vijesti su bile dobre. Očekuje se da će ove i sljedeće godine rast svjetskog BDP-a iznositi skoro 4 posto – čime globalna ekspanzija ulazi u svoju 11. godinu. Očekuje se da će Kina i Indija, nove velike ekonomske sile, zabilježiti rast od 6,5 i 7,5 posto. Amerika – najveća ekonomija na svijetu – počet će da ubira plodove fiskalnih reformi predsjednika Trampa, zbog čega će vjerovatno biti nadmašen rekordni period kontinuiranog rasta u poslijeratnom periodu, zabilježen od 1991. do 2001. Čak i u Britaniji, pogođenoj Brexitom, stopa nezaposlenosti je opala na najniži nivo od 1975.

Ipak, umjesto ponosa zbog obaranja historijskih ekonomskih rekorda, stručnjake u Washingtonu, kao i javnost širom zapadnog svijeta, proganjaju crne slutnje. Za najširu javnost, navedeni statistički podaci stoje u sumnjivom neskladu sa svakodnevnim iskustvom ekonomskog oporavka lišenog radosti, u znaku mjera štednje i neizvjesnosti. Eksperti imaju nešto više vjere u to da brojke odražavaju stvarno stanje stvari. Ali i kod profesionalnih prognozera prevladava uvjerenje da dobra vremena neće potrajati – da nas iza ugla čeka nova kriza i da što više vremena prođe bez nove recesije, to je vjerovatnije da će se ona dogoditi već naredne godine.

Da li su strahovanja od privida napretka i dolazeće propasti neosnovana? Ili zaista plovimo na brodu ludaka? Otkuda to neslaganje između percepcije i stvarnosti? Vjerujem da se odgovor može pronaći u dvije kritično važne odlike globalnog oporavka poslije 2008.

Prvo, to je sve dublja provalija između svijeta finansija i realne ekonomije. Nije teško uočiti zašto je to povod za brigu. Proizvod svjetske ekonomije je danas 25 posto veći nego 2007, ali je u isto vrijeme neuporedivo više porastao nivo duga. Globalni dug danas iznosi gotovo 320 posto globalnog BDP-a – čak 42 posto više nego 2007, što je historijski nezapamćeni rast.

Tom eksplozijom globalnog duga finansirana je reflacija cijena imovine koja je uslijedila poslije sloma 2008. Cijene kuća, berzanski indeksi, vrijednost klasičnih automobila i slika starih majstora, sve se brzo oporavilo od eventualnih gubitaka tokom krize, a u mnogim zemljama rast njihovih cijena znatno je nadmašio rast dohotka.

Drugim riječima, decenija uspona poslije globalne finansijske krize počivala je na ogromnom rastu bogatstva na papiru koje je finansirano zaduživanjem – bilo privatnog sektora kao na tržištima u razvoju, ili države kao u razvijenom delu svijeta. Reflacija cijena imovine i rast duga kojim je ona finansirana direktno su podsticani ekonomskim politikama. To je bila svrha spuštanja kamatnih stopa na nulu i sprovođenja mjera kvantitativnog popuštanja (QE) – monetarne ekspanzije u režiji centralnih banaka. Ali to ne može vječno trajati. Kreatori politika su se nadali da će stopa ekonomskog rasta sustići rast vrijednosti imovine i rast duga, čime bi se indeksi cijena nekretnina i dionica i odnos duga prema BDP-u vratili u historijski poznate okvire.

Konkretno, to bi se moglo ostvariti rješavanjem zloglasne krize produktivnosti. Ali to se nije dogodilo – pa su cijene imovine i nivo duga ostali da lebde na vrtoglavim visinama bez ikakvog vidljivog oslonca.

To može dovesti do ozbiljnih problema. Veoma je teško predvidjeti u kom trenutku će razilaženje finansijske i realne ekonomije dostići tačku pucanja, ali nema sumnje da bi se u današnjoj globalnoj ekonomiji, sa njenim hipertrofiranim bilansima, svaki poremećaj u svijetu finansija veoma brzo odrazio na stanje realne ekonomije.

Očekivani mehanizam je jednostavan. Eventualna „korekcija“ na tržištima – npr. pad cijena kuća ili slom berze – dovela bi do naglog smanjivanja percipiranog bogatstva domaćinstava. Rezultat bi bio nagli rast željene stope štednje u tim domaćinstvima, što bi dovelo do smanjivanja izdvajanja za robe i usluge.

Ako se pad tražnje ne nadoknadi državnim mjerama fiskalne stimulacije ili čudesnim skokom izvoza, proizvodnja će početi da opada i ekonomija će poći nizbrdo.

Što je viši nivo cijena imovine i veći teret duga i što je niža stopa tekuće štednje, to je realna ekonomija izloženija naglom obrtu kakav smo upravo opisali. Da bismo uvideli koliko su ozbiljni makroekonomski problemi u današnjem naizgled benignom ekonomskom okruženju, dovoljno je da ispitamo kako se koja zemlja kotira po navedenim parametrima.

Velika Britanija je odličan primjer. Srednja cijena kuće u Engleskoj i Velsu je prilikom posljednjeg popisa bila 7,5 puta veća od srednjeg dohotka – što je skok od 7 posto u odnosu na prethodnu deceniju. Zaduženost domaćinstava je dostigla 1,9 triliona funti – 300 milijardi više nego 2007. Štednja domaćinstava je 2017. bila ispod 5 posto – što je najniži nivo od početka bilježenja ovog podatka 1963. godine.

Zato je razumljivo zašto je MMF, uprkos ružičastim prognozama ekonomskog rasta, svoj prikaz svijeta visokih finansija naslovio „Opasnost na putu“. Britanija trenutno opstaje na posljednjim kapima goriva.

Kada se situacija tako prikaže, lako je pasti u iskušenje da se kritikuju kreatori politika u čijoj smjeni se dogodilo historijsko razilaženje finansijske i realne ekonomije. Ali to ne bi bilo sasvim fer – bar ne prije nego što podrobnije ispitamo zašto su primjenjivane politike kao što je kvantitativno popuštanje.

Puna istina je da je pribjegavanje potencijalno destabilizujućim monetarnim i finansijskim politikama bilo indukovano drugom važnom odlikom globalne ekonomije u poslednjoj deceniji – odlikom koja je još važnija za objašnjenje zašto robusne ekonomske performanse razvijenog Zapada ostavljaju utisak da pružaju mnogo manje od zbira svojih dijelova.

Činjenice je prvi izložio guverner Engleske banke Mervyn King na konferenciji za novinare organizovanoj poslije izbijanja globalne finansijske krize. Kada su ga novinari pitali da li je planirana kombinacija ekspanzivne monetarne politike i fiskalne štednje dovoljna za prevazilaženje duboke recesije 2008/09, King je odgovorio da stvari treba posmatrati na duže staze.

Naglasio je da se težište globalne ekonomije neumoljivo pomjera ka Istoku otkad se Kina odlučno opredijelila za tržišnu ekonomiju i globalnu trgovinu i finansije krajem 90-ih godina prošlog vijeka. To je pokrenulo epohalne promjene u distribuciji realnog globalnog bogatstva, produktivnosti i moći.

Pomjeranje je nesumnjivo donijelo nezapamćen prosperitet svijetu kao cjelini. Ali neizbježna posljedica tog pomjeranja je pad Zapada u odnosu na ostatak svijeta. Godišnji rast je iznosio 10 posto u Kini i tek 2 do 3 posto u razvijenom svijetu. Ogromna prednost u tehnologiji, globalnoj moći i realnom dohotku koju je Zapad dugo uživao u odnosu na ekonomije u razvoju sa Istoka i počela je ubrzano da nestaje.

Polovinom 2000. godina efekti te transformacije su bili amortizovani ekstremnim rastom cijena imovine i neutemeljenom snagom zapadnih valuta. Iz perspektive buma tržišta nekretnina u SAD-u, ili sa visina funte koja je vrijedjela 15,5 kineskih juana (umjesto 8,8 koliko vrijedi danas), činilo se da nema nikakvih dokaza o relativnom padu, ali globalna finansijska kriza nas je uskoro probudila iz sna. Zapad je bio siromašniji nego što je mislio.

Kreatori politika su se tako suočili sa dvostrukim izazovom. Njihov prvi zadatak, naravno, bio je da stimulišu ciklični oporavak i izlazak iz recesije. Tome doprinose kamatne stope od nula posto i hitne injekcije fiskalnih stimulusa. S druge strane, morali su da se suoče sa činjenicom da je status zapada na globalnoj listi u opadanju (bar u relativnim odnosima). Najviše što su mogli da učine bilo je da olakšaju bolove privikavanja na novu stvarnost. Uspon Kine ne može se neutralisati monetarnom politikom ili državnim investicijama.

Kingove riječi su se pokazale kao proročke – što nije čest slučaj sa predviđanjima ekonomista. Prema poslednjim podacima britanskog zavoda za statistiku, realna sedmična zarada u Britaniji danas je 5 posto niža nego prije 10 godina – što predstavlja stagnaciju prosječnog dohotka, u realnom iznosu, kakva nije zabilježena otkad se podaci prikupljaju.

Može se tvrditi da bi neke drugačije politike bar osigurale rast prosječne dnevnice u skladu sa rastom realnog BDP-a. Ali to ne bi utjecalo na činjenicu da je prije 10 godina per capita BDP Britanije bio gotovo pet i po puta viši od kineskog, dok je danas veći samo dva i po puta.

Vjerujem da baš tu treba tražiti uzroke nesklada između percepcije i ekonomske stvarnosti u protekloj deceniji. Naše ekonomije su uspjele da ostvare ciklični oporavak u odnosu na nedavnu historiju, ali u međuvremenu smo počeli da shvatamo da se nalazimo na putu vjerovatno nezaustavljivog strukturnog pada u odnosu na ekonomije u razvoju.

„Nađite mi ekonomistu sa samo jednom rukom!“, navodno je rekao Harry Truman kada su mu se smučili ekonomisti koji su na sva pitanja odgovarali po obrascu: „U jednu ruku, da… ali u drugu ruku, ne…“ Ipak, ovom prilikom su ekonomisti sa dvije ruke, pa i najšira javnost, u pravu – bar kada je u pitanju razvijeni Zapad.

U jednu ruku, zaista se nalazimo usred nezapamćeno dugog i stabilnog perioda globalnog ekonomskog rasta. U drugu ruku, dani neosporne ekonomske dominacije Zapada su prošlost.

U širem kontekstu, važno je zapaziti da je ta kombinacija u svakom pogledu dobra. Konvergencijom svijeta u razvoju i naprednih ekonomija, što je dovelo do izvlačenje stotina miliona ljudi iz bijede, ostvaren je san svih ljudi koji su radili na međunarodnom razvoju. Činjenica da se to dogodilo najviše zahvaljujući politikama marksističko-lenjinističke vlade koja je ignorisala sve naše preporuke iz posljednje decenije 20. i prve decenije 21. vijeka ne treba da nam pokvari slavlje.

Ipak, bilo bi neodgovorno pretvarati se da će prelazak u svijet u kojem Zapad uživa znatno manji dio globalne ekonomske moći biti jednostavan i lak.

Najdirektniji rizici za Britaniju su očigledni. Dokle god budemo uživali blagodeti niskih kamatnih stopa bit ćemo uljuljkani u sigurnost visoke vrijednosti naših nekretnina i berzanskih portfelja. Nastavit ćemo da štedimo malo i trošimo mnogo, uvjereni da cijena čekanja da produktivnost sustigne rast nije visoka.

Engleska centralna banka već šalje signale da se vrijeme za odvikavanje od te prijatne droge približava. Govori se o podizanju kamatnih stopa, ako ne sljedećeg mjeseca, onda kasnije ove godine. Isporuke monetarnog morfija koje su prepisali King i njegovi nasljednici na mjestu guvernera bit će obustavljene. Navodno nas ono što nas ne ubije čini jačim. Uskoro ćemo imati priliku da provjerimo koliko je to tačno.

Piše: Felix Martin

(AntenaM)

O autoru

Srodni članci