Njemački model ordoliberalizma kroz reformu tržišta rada do smanjenja nezaposlenosti

Njemački model ordoliberalizma kroz reformu tržišta rada do smanjenja nezaposlenosti

Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata doživjela ekonomski rast i razvoj i to na temelju primjene modela ordoliberalizma. To znači da je snažna država samo ona koja postavlja pravila i unapređuje rad institucija. 

Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na Njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku.

Međutim, rast troškova države blagostanja, tj. troškova javnog zdravstva i raznih naknada socijalnim skupinama počeo je opterećivati njemačko tržište rada. Vlada socijaldemokrata u koaliciji sa zelenima je nastojala održati, pa i povećati taj „socijalni tempo“. Njemačko tržište rada je bilo rigidnije regulisano nego u drugim zemljama. Socijalne naknade su bile dovoljno visoke da su neki, zbog smanjenja radne etike, mogli živjeti od njih, pa čak i uštedjeti.

Njemačka se odlučila za model fleksibilizacije određivanja plaća i radnog vremena. To se pokazalo važnim posebno tokom posljednje ekonomske krize. Poslodavci su na pad potražnje, pogotovo u industrijskoj proizvodnji mogli odgovoriti otpuštanjima radnika. Ipak, njemački model je više-manje osigurao da nema velikih otpuštanja. Nije se štedjelo na radnim mjestima, već na skraćivanju radnog vremena i rezanju plaća kako bi se prilagodile potražnji. Radnici su bili plaćeni prema tržišnoj potrebi, ali su uglavnom zadržali poslove jer se poslodavcima u konačnici ne isplati otpuštati pa opet zapošljavati nakon nekog vremena kad kriza prođe, ako u međuvremenu mogu plaćati radnike u skladu sa njihovom produktivnošću.

Nijemcima sjeverni susjedi u 21. stoljeće su ušli s drugačijim modelom, što je detaljnije istražio Centar za javne politike i ekonomske analize.

Danski model fleksigurnosti je garantovao fleksibilnost radne regulative glede lahkoće otpuštanja radnika (što je podsticalo i lakša zapošljavanja) i adekvatan nivo socijalnih naknada nezaposlenima, uz aktivne politike poticanja prekvalificiranja.

Koncept sigurnosti je prebačen s radnih mjesta na radnike. Model fleksigurnosti je uvela i Holandija, s naglaskom na skraćivanje radnog vremena, povremene (part-time) poslove i porezno rasterećeno samozapošljavanje. Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska su zadržali svoje ranije sisteme fleksibilnih radnih zakonodavstava glede lahkoće otpuštanja radnika.

Prema podacima Saveznog statističkog ureda Destatis i Eurostata, Njemačka je u maju 2017. zabilježila rekordno nisku nezaposlenost. To je najniža stopa nezaposlenosti u Njemačkoj još od kraja 1980. godine, odnosno u 36 godina. Istovremeno, stopa nezaposlenosti mladih je tek na 6,7%. Unutar EU, Njemačka se bori sa Češkom čija je stopa nezaposlenosti u maju 2017. bila 4,1%.

Kako to da Njemačka ima vrlo nisku stopu nezaposlenosti uprkos  tome što nema lahkoću otpuštanja radnika kao neke druge zemlje? Odgovore treba tražiti u cjelovitoj slici o javnim politikama Njemačke. Hartz IV reforma je dala ključan doprinos sniženju nezaposlenosti. Takav rezultat održavaju i druge javne politike koje je predstavio Centar za javne politike i ekonomske analize.

Prvo, dualni sistem obrazovanja koji pruža priliku za praktično studiranje (takav sistem je zbog njemačke studetske tradicije naslijedila i Češka). Drugo, ordoliberalizam ekonomskog modela s naglaskom na poticanje tržišne konkurencije u okvirima državnih pravila.

Treće, visoki standardi kvaliteta na tržištu, smisao za upravljanje talentima, jaki poslovni menadžment i razvijena organizacijska kultura u poslovanju.

Njemačka je dokazala kako se interes modernog radništva brani kroz liberalizaciju tržišta rada kako bi svima bile otvorene prilike za barem neki posao, umjesto da posla nema. Konkurencija na tržištu rada, ipak, osigurava slobodu izbora i više mogućnosti za traženje boljeg i plaćenijeg posla.

O autoru

Novinar portala Poslovnisvijet.ba

Srodni članci