Može li Trump usporiti ili čak zaustaviti energetsku tranziciju?

Može li Trump usporiti ili čak zaustaviti energetsku tranziciju?

Dok Europa napušta fosilne energente, SAD im se vraća.

Potrošnja energije u svijetu rasla je u protekla dva i po desetljeća i tek je recesija utjecala na njezin pad u razvijenom dijelu svijeta 2009. godine, ali je poslije 2010. godine potrošnja ponovo porasla. U strukturi potrošnje smanjio se relativni udio nafte, porastao udio prirodnog plina te je na kraju 20. stoljeća došlo do smanjivanja udjela ugljena.

Prema svim pokazateljima prirodni plin ima najveći potencijal od ta tri energenata i učvrstio se kao glavni element u energetskoj tranziciji na putu prema niskougljičnoj ekonomiji. Glavni globalni problem savremene energetike su klimatske promjene, koje sve više ugrožavaju ekonomske, društvene i civilizacijske tekovine. Međutim, i na klimatske promjene industrija prirodnog plina ima odgovor, a on je u sve učinkovitijoj i jeftinijoj dekarbonizaciji ovog energenta. Potrošnja energije u Europi u proteklih desetak godina smanjivala se kao posljedica politike učinkovitosti korištenja i restrukturiranja energetike u Europskoj uniji. Potrošnja primarne energije u Europskoj uniji je smanjena s 1,823 milijarde tona ekvivalentne nafte u 2004. na oko 1,611 milijardi tona ekvivalentne nafte u 2014. godini, odnosno za nešto preko 11,6 posto u deset godina.

Jedino Europa smanjila potrošnju

Od svih kontinenata jedino je Europa smanjila potrošnju i počela s restrukturiranjem energetike. Vjerovatno je da će se potrošnja energije u Europi i dalje smanjivati, kao i da će se struktura potrošnje energije mijenjati u pravcu smanjenja udjela fosilnih i znatna povećanja udjela obnovljivih izvora.

Unatoč smanjenju potrošnje energije smanjuje se i pridobivanje primarnih izvora energije, čime se i dalje povećava uvozna izloženost Europe u snabdijevaju glavnim izvorima primarne energije, naftom i prirodnim plinom. Tako je domaća proizvodnja plina u Europskoj uniji zadovoljavala 2005. godine skoro 80 posto potreba, a u 2012. udio vlastitog plina se smanjio na oko 54 posto. Prema projekcijama Međunarodne agencije za energiju (IEA), potrošnja energije u Europi i u budućnosti će stagnirati ili opadati. Glavni razlog tome je energetska strategija koja se oblikuje već dvadesetak godina, tzv. ”20 – 20 – 20” do 2020. godine. Europa teži i prema jedinstvenoj klimatsko-energetskoj strategiji. A postavlja se i pitanje kako organizirati jedinstveni tehnološki razvoj koji će to omogućiti.
 Sve ovo govori i kreće se prema većoj ulozi prirodnog plina u energetici kao tranzicijskog energenta prema niskougljičnom društvu/ekonomiji i jačanju obnovljivih izvora energije na Starom kontinentu.

S druge strane okeana, u SAD-u, izborom Donalda Johna Trumpa, poduzetnika i političara, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država prošle godine potaklo je niz analiza, mogućih scenarija i predviđanja kakva bi mogla biti njegova i američka politika u brojnim područjima; od sigurnosnih politika, međunarodne diplomacije, preko klimatskih promjena do politika u područjima ekonomije i na kraju energetike. Po pitanju energetske politike i energetike u prvim potezima nakon inauguracije u januaru 2017. godine, pa nadalje, vidljivo je da će Trump i njegova administracija insistirati na povratku ‘u život’ fosilne energije i sporijeg prelaska na čistu energiju (tzv. energetsku tranziciju).

Prema Michaelu T. Klare, jednom od vodećih američkih stručnjaka i profesora međunarodne vanjske politike, Trump je postao najveći hodajući pobornik/lobist fosilnih energenata u svijetu. “Europa, u posljednjih desetak godina napušta fosilne energente, a SAD s Trumpom ih pokušava spasiti”, napominje Klare.

Povodom očigledne promjene smjera energetske politike SAD-a (ili barem prema ustrajnosti predsjednika), u javnosti i energetskoj struci se postavlja pitanje, može li Donald Trump zaustaviti energetsku tranziciju i/ili donekle usporiti i oslabiti? Da li isključivo jedan čovjek sa svojom interesnom grupom može sam kreirati politiku i što je američka politika u energetici?

Prije tri i po godine Obama je predložio zakone o klimatskim promjenama i čistoj energiji koje su stručnjaci prozvali ‘američkom energetskom revolucijom’. SAD su u maju 2014. pravilima za smanjivanje emisija iz fosilnih goriva ‘okrenuli leđa’ ugljenu i širom otvorili vrata obnovljivima izvorima energije i donekle prirodnom plinu za kogeneracije i elektrane koje koriste plin. Američki nepotrošeni ugljen je imao u planu tražiti svoj ‘put’ na europskom tržištu. Međutim ni onda Obama nije mogao nešto ‘narediti’ i ‘poništiti’. To samo znači da je proces kreiranja američke politike višestruko složena priča koja ovisi o više faktora.

Oživjeti industriju ugljikovodika

U javnosti se stječe dojam da Trump želi poništiti Obaminu politiku i utjecati na globalne svjetske i energetske procese. Ako Trump krene poticati fosilna goriva, npr. skrivenim subvencijama kao što su davanje državnog zemljišta u besplatnu ili vrlo nisku koncesiju, ukidanjem obaveza zaštite okoliša i slično, postavlja se pitanje do čega će to dovesti? Moglo bi se dogoditi da takva politika istisne do kraja ugljen s prirodnim plinom, a tržište obnovljivih izvora će ostati stabilno.

Osim toga, niska cijena prirodnog plina bi se mogla preliti preko LNG-a na Europu, pa će Trumpova politika biti dobra i za Europu jer će Ruska Federacija morati barem malo spustiti cijenu prirodnog plina, te će opet stradati ugljen (što je opet dobro za energetsku tranziciju).
 Nakon svog imenovanja Trump je najavio promjene i na svojoj mrežnoj/internetskoj stranici kao i na stranici ‘Bijele kuće’ gdje je objavio ‘Prvi američki energetski plan’, koji bi mogao kako smo već naveli doći u konflikt s politikom njegovog prethodnika Baracka Obame, koji je sa svojom ekipom definirao klimatsku i energetsku politiku koja priznaje utjecaj čovjeka na klimatske promjene. Kako je i najavljivao u predizbornoj kampanji, njegova administracija namjerava oživjeti industriju ugljikovodika i ‘čistog ugljena’, a energetska dominacija je strateški ekonomski i vanjskopolitički cilj SAD-a.

“Predugo smo zaostajali zbog energetske regulative. Predano ću raditi na eliminaciji nepotrebnih politika poput klimatskog plana i pravila o čistim vodama. Ukidanje tih restrikcija omogućih će rast plaća radnicima u SAD-u za više od 30 milijardi dolara u idućih sedam godina“, stoji u Trumpovom objašnjenju plana. Nova energetska politika bi se oslanjala na jačanju istraživanja kako bi se iskoristile rezerve procijenjene na 50.000 milijardi dolara.

Plan uključuje razvoj industrije hidrauličkog frakturiranja, odnosno proizvodnje nafte i plina iz škriljaca (tu već vidimo problem s lokalnim stanovništvom). Trump nadalje ističe da se moraju iskoristiti sve zalihe, naročito naftu i plin, koji se nalaze na privatnim posjedima. Novac od proizvodnje energenata će se iskoristiti za gradnju i obnovu prometnica, škola, dvorana, mostova i ostale javne infrastrukture.

Jeftinija energija će biti i velik poticaj za razvoj poljoprivrede i ostalih privrednih grana, objasnio je populistički Trump.

Energetska tradicija ide dalje

Primarni cilj je zapravo smanjiti ‘ovisnost SAD-a o OPEC-u i svim nacijama čiji su interesi u suprotnosti s američkima’, ali se napominje da će SAD raditi na energetskoj saradnji sa saveznicima iz Perzijskog zaljeva u sklopu antiterorističke strategije.

Na osnovu svega se iščitava i nepoznavanje geopolitičkih odnosa i utjecaja uloge energije (podcjenjivanje saveznika koji se nalaze u OPEC-u). SAD i dalje uvozi 9,4 miliona barela nafte svakog dana kako bi mogla zadovoljiti svoje potrebe.

Uprkos Trumpu i njegovim planovima i najavama na drugoj strani događaju se zanimljive, progresivne stvari u energetici, događa se energetska tranzicija.

Agencije/A.Š.

O autoru

Srodni članci