Monetarni fenomen inflacije

Monetarni fenomen inflacije

Vrlo je teško naći neku ekonomsku temu ili fenomen koji je toliko analiziran, o kojem je toliko mnogo pisano, a koji je uvijek aktuelan, kao što je inflacija.

Razlozi za to su brojni i leže ne toliko u njenoj složenoj prirodi, cikličnosti pojavljivanja, isprepletenosti mnoštva faktora utjecaja i njihovom raznolikom porijeklu koliko u njenom pogubnom i kriznom utjecaju (obično dugoročnom) na privredni rast i razvoj, preko deformacije svih osnovnih ekonomskih pokazatelja.

Pitanje inflacije jedno je od fundamentalnih pitanja za svaku ekonomiju. Procesi nastajanja inflacije su višestruki i od vitalnog su značaja za svaku ekonomiju. Razumijevanje procesa nastajanja inflacije je ključno kod donošenja fiskalnih i monetarnih politika.

Definisanje inflacije

Što se tiče definisanja inflacije, može se reći da ima onoliko definicija koliko i autora koji su se njom bavili. Osnovne ekonomske teorije inflacije možemo podijeliti na monetarističke i keynesijanske. Monetarističke teorije svode se na to da je inflacija monetarni fenomen i da je promjena cijena uzrokovana promjenom količine novca u ekonomiji. S druge strane, keynesijanske teorije su kompleksnije i tvrde da do promjene cijena može doći i na strani ponude i na strani potražnje, odnosno, ne samo djelovanjem monetarne vlasti nego i djelovanjem drugih ekonomskih faktora, naročito fiskalne politike.

Inflacija, ukratko rečeno, predstavlja porast općeg nivoa cijena. Inflacija je povećanje agregatne razine cijena u odnosu na vrijednost novca. Pojam inflacije, također, se može definisati kao pad vrijednosti novca. Vrijednost novca označava njegova kupovna moć. Ukoliko u određenoj privredi postoji inflacija, kupovna moć te valute pada. Specifičnost inflacije je u tome što ne bira ni mjesto ni vrijeme gdje će se javiti, to mogu biti razvijene ali i nerazvijene zemlje, površinom male i velike. Druga specifičnost je što se nikad ne javlja dva puta u istom obliku. Za razliku od inflacije, deflacija je proces smanjivanja opće razine cijena, suprotan inflaciji, dok je dezinflacija proces smanjivanja stope inflacije.

Mjerenje inflacije

Inflacija je potencijalna kočnica i stalna opasnost za svaku privredu koja vreba iz prikrajka i prijeti da se pojavi kao reakcija na razne negativne pojave i deformacije u privrednom, društvenom i međunarodnom okruženju. Ona je multifaktorski fenomen (u raznim oblicima i vrijednostima), koji predstavlja neizbježan satelit svake tržišne privrede.

Najjednostavnije i najrasprostranjenije mjerenje inflacije jeste preko indeksa potrošačkih cijena, ali je najveći problem tog mjerenja u metodološkim nedorečenostima, raznolikostima i pogrešnom izboru potrošačke korpe, a vjerovatno i u podložnosti političkim utjecajima da se friziraju stvarni pokazatelji.

Potrošači najbolje osjete inflaciju na svojoj koži

Potrošači na svojoj koži najbolje osjećaju stvarne udarce inflacije. Apsurdnost zvaničnih indikatora dobro pokazuju velika i česta povećanja cijena energenata, transportnih usluga, osnovnih životnih namirnica i svakojakih usluga, a možda najbolje činjenica da je od realnih plaća uglavnom nerealno preživjeti. Svjetska iskustva potvrđuju prioritetnost cilja sniženja inflacije u ekonomskoj politici, kao i postojanje bogatog arsenala instrumenata za realizaciju navedenog cilja.

Bazična inflacija

Sve centralne banke su zainteresovane da utvrde i prognoziraju kretanje inflacije. Pri tome je od velikog značaja da se napravi razlika između inflacije koja je posljedica jednokratnih šokova i one koja je trajnije prirode. Bazična stopa inflacije isključuje kretanje određenih kategorija proizvoda. Taj koncept omogućuje razlikovanje između privremenih cjenovnih šokova i dugoročne inflacije. Zato se bazična inflacija koristi kao pokazatelj trenda dugoročne ili buduće stope inflacije.

Kategorije proizvoda koje se najčešće isključuju su one čije formiranje cijena nije pod uticajem uobičajenih ekonomskih kretanja, na koje se može utjecati mjerama monetarne politike, već bi se prije moglo reći da su rezultat određenih specifičnosti. Tako, npr. iz obračuna se najčešće isključuju poljoprivredno-prehrambeni proizvodi (njihovo kretanje je u velikoj mjeri rezultat klimatskih i sezonskih kretanja), energija (pod utjecajem šokova na strani ponude), administrativno kontrolisane cijene (rezultat su promjena odluka kreatora ekonomske politike), kamatne stope (njihovo povećanje radi obaranja inflacije  moglo bi se tretirati kao rast inflacije), efekti promjena poreza, efekti promjena cijena koji su rezultat jednokratnih šokova (promjena carinskih stopa, subvencija i sl.), sezonski utjecaji i dr.

Ipak, još ne postoji općeprihvaćena međunarodna definicija koncepta bazične stope inflacije, već se njen obračun obično prilagođava nacionalnim specifičnostima. Isključivo oslanjanje na bazičnu stopu inflacije može biti pogrešno, jer ono što vide potrošači, privreda i ostali ekonomski subjekti nije bazična stopa inflacije, već ukupna stopa inflacije. Potrošači najčešće prvo primjećuju promjenu cijena prehrambenih proizvoda. Na formiranje inflacionih očekivanja ne utječe bazična, nego ukupna stopa inflacije. Iz tog razloga je najbolje kombinovati ove dvije stope inflacije. To znači da bazična stopa inflacije ne treba da bude krajnji cilj monetarne politike, već prije svega intermedijarni cilj.

inflacija

O autoru

Srodni članci