Aktuelno:
Faktori koji utječu na cijenu hrane

Faktori koji utječu na cijenu hrane

Cijene hrane ovise o bezbroj isprepletenih odnosa, a ni stručno pa čak ni teoretski nije razjašnjen utjecaj pojedinog faktora da bi se moglo procijeniti koliko koji utječe na rast ili pad cijena hrane. Velik broj tih faktora je izvan proizvodne sfere, naprimjer monetarna politika, kreditna politika, politika investiranja u poljoprivredu i slično.

Cijene poljoprivrednih proizvoda

Najvažniji su fundamentalni faktori koji utječu na cijene poljoprivrednih proizvoda: zalihe, vremenske prilike, državna politika, prinos i mogućnost alternativne upotrebe proizvoda. Zalihe poljoprivrednih proizvoda jedan su od ključnih faktora u analizi zato što stanje zaliha direktno određuje ponudu pa tako utječe na cijene proizvoda i u bliskoj i daljoj budućnosti. Pritom oskudna ponuda diže, a obilna ponuda snižava cijene. Osim stanja zaliha na cijene djeluju i prognoze o njihovom kretanju koje se povremeno publiciraju u zavisnosti od nivoa potražnje i od veličine proizvodnje koja se očekuje. Prognoze budućih prinosa mogu biti važniji faktor za određivanje cijena hrane od prenesenih zaliha koje su na raspolaganju. U praćenju poljoprivredne proizvodnje fundamentalni analitičari proučavaju redovne državne izvještaje i izvještaje privatnih izvora o poljoprivrednoj proizvodnji u zemlji i u inozemstvu.

U SAD-u se izvještaji o kukuruzu i pšenici objavljuju jednom mjesečno. Na početku kalendarske godine izvještaji prikazuju broj bušela proizvedenih prethodne godine, a kasniji izvještaji prikazuju broj jutara za koja se očekuje da će ih farmeri zasaditi. Podaci prikupljeni u ljetnim mjesecima pokazuju veličinu usjeva, a oni za završetak kalendarske godine požnjevenu kulturu.

Međusobna povezanost tržišta stoke i tržišta žitarica

Osim zaliha, prinosa i vremenskih prilika postoje još neki faktori koji djeluju na cijenu hrane. Jedan od njih je i međusobna povezanost tržišta stoke i tržišta žitarica. Ako je, naime, potrošačima na raspolaganju više novca, porast će potražnja za mesom, povećat će se broj grla, a onda i potražnja i potrošnja stočne hrane. Na kraju će, eventualni, manjak stočne hrane podići i cijene kukuruza koji je njen osnovni sastojak. Uzgajatelji stoke ostvaruju veću dobit kada su cijene žitarica niske. Niske cijene žitarica i stočne hrane potiču porast broja grla. No kada ponuda stoke postane prevelika, počinje joj padati i cijena. Sada su uzgajatelji prisiljeni smanjiti veličinu stada, što vodi nižoj potrošnji žitarica, a time i njihovoj nižoj cijeni.

Još jedna važna varijabla koju fundamentalisti prate jest struktura potrošnje neke robe, npr. struktura potrošnje kukuruza. Na potražnju, a time i na cijene, djeluje i postojanje supstituta, dakle, mogućnost da se u proizvodnji jedna sirovina zamijeni nekom drugom. Naprimjer, ako zakaže urod soje i njezina cijena bude previsoka, uzgajatelji stoke mogu soju supstituirati brašnom sjemenki pamuka, odnosno, proizvođači biljnog ulja mogu umjesto sojinog ulja za bazu upotrijebiti kokosovo ili palmino ulje.

U SAD-u od 55% do 60% domaće proizvodnje kukuruza upotrebljava se za stočnu hranu i hranu za perad, na izvoz odlazi 25% do 30%, a preostalih 15% do 20% upotrebljava se za proizvodnju hrane i za industrijske svrhe.

U američke programe koji znatnije utječu na ponudu različitih roba ubrajaju se programi žitarica za stočnu hranu, programi zajmova farmerima i programi upravljanja zalihama preostalima zbog neispunjenih kreditnih obveza. Druge zemlje i organizacije poput Europske unije farmerima nude slične programe u nastojanju da kontrolišu proizvodnju i cijene, mada se u sadašnjem trenutku i u SAD-u i u ostalim zemljama smanjuju vladini programi i više se daje na tržišno usmjerenu kontrolu.

Državna politika poljoprivredne proizvodnje

Državna politika poljoprivredne proizvodnje, također, utječe na cijene hrane kako na domaćem tako i na inozemnom tržištu. Tako je npr. u SAD vlada nudila i nudi farmerima posebne programe kojima je cilj smanjiti površine zasijane određenom kulturom, a time i ponudu te kulture, što onda vodi i rastu cijena te kulture.

Konkurencija

Fundamentalne analitičare zanima i konkurencija širom svijeta, ponajviše radi procjene faktora koji utječu na ponudu hrane. SAD je najveći proizvođač nekoliko vrsta poljoprivrednih proizvoda, uključujući soju, kukuruz i pšenicu. No, veliki su proizvođači i izvoznici nekih žitarica npr. Australija i Kanada. Zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza također su veliki proizvođači žitarica, iako ih ponekad i same uvoze u velikim količinama, a Brazil i Argentina već neko vrijeme šire svoja izvozna tržišta žitarica, osobito soje. Stoga je razumljivo da ih analitičari pažljivo posmatraju, jer loše vremenske prilike ili optimalni uvjeti uzgoja mogu uveliko utjecati na proizvodnju, a time i na ponudu i na cijenu robe.

Ostali faktori

Ostali faktori s dugotrajnim učinkom na ponudu i potražnju poljoprivrednih proizvoda jesu: navika sezonskog korištenja robe, broj potencijalnih proizvođača tih proizvoda i njihova proizvodna sposobnost, trendovi i okolnosti koji preovladavaju u međunarodnoj trgovini, devizni kursevi i opća ekonomska situacija izražena kamatnim stopama, stopom nezaposlenosti, inflacijom i raspoloživim prihodom.

Ponuda i potražnja

Cijena hrane je sve više diktirana finansijskim tijelima, a njene izrazite fluktuacije imaju sve manje veze sa ponudom i potražnjom. Hedge fondovi i investicijske banke dobro znaju da razlika između ponude i potražnje može rezultirati povećanjem cijene, te se klade da će to biti slučaj. Ogromne sume kapitala stavljene na kocku potom djeluju kao samoispunjujuće proročanstvo, nerealno podižući cijenu neke namirnice (zbog umjetno stvorene potražnje).

Samit G20 zaključio je kako se svjetska proizvodnja hrane mora povećati za 50% do 70% do 2050. godine, no dijagnoza problema čini se promašenom. Europska unija već sada proizvodi dvostruko više hrane od svojih potreba, a druga polovica ne ide u korist siromašnih tržišta, nego se jednostavno baca.

U posljednjih pet godina volumen ulaganja u tržište hrane popeo se sa 65 na 126 milijardi dolara godišnje, što se, pak, reflektovalo u činjenici da je cijena hrane u 2008. godine probila tridesetogodišnji rekord, a i danas se nije značajno spustila.

Sastavljaju se ugovori o kupovini velikih količina i to ne zato što za to postoji tržišna potreba, nego da bi se isti finansijski akteri osigurali od visokorizičnih spekulacija, poput, naprimjer, klađenja na vrijednost neke valute. Cijenu plaćaju u nekoj afričkoj zemlji, gdje cijena hrane zbog toga raste do neba.

O autoru

Srodni članci