Države štampaju novac bogatima

Države štampaju novac bogatima

Upumpavanje svježih dolara, eura i jena, navodno radi opravka privrede, samo je do neslućenih visina naduvalo cijene dionica na svjetskim berzama, pa je Dow Jones prije neki dan prvi put nadmašio 22.000 poena, dok je vrijednost Applea dostigla nevjerovatnih 840 milijardi dolara.

Preko 420 milijardi vrijede i Google, Amazon, Facebook, Netflix, dok najveća kompanija u realnoj ekonomiji General motors teži tek nešto iznad 52 milijarde.

Živimo u digitalnom dobu, IT tehnologije dominiraju, dok na njima zasnovana znanja i naprave iz korijena mijenjaju našu svakodnevicu. Logično je da su i lideri ove branše najvrednije kompanije; ipak, mnogo toga zbunjuje.

Profitabilnost niska, a dionice se prodaju kao halva

Profitabilnost vodećih svjeskih firmi nije velika, pojedinih godina i nema je u završnim računima. Jeste da lideri, kako bi očuvali čelne tehnološke pozicije, ulažu ogromne svote u stalan razvoj, a polje primjene se sve većom brzinom širi.

Finansirati toliki razmah košta, i to veoma mnogo. Veliki su i vješti da znatan dio profita prikriju izmještanjem u “poreske rajeve”, čemu služi i vješto osmišljena mreža kćerki firmi. I tako se umanjuje oporeziva svota, time i oficijelan profit.

Ali, zašto onda ulagači godinama besomučno kupuju udjele u firmama čija je profitabilnost tek 1,7 posto ukupne vrijednosti, koliko je, primjera radi, bila, prošle godine u Googleu. Tu je za povratak uloženog, bar po papirnatoj kalkulaciji, potrebno čak šezdeset godina.

A vlasnici novca, nikako naivni, kupuju hartije od vrijednosti preduzeća iz “Silicijske doline”.

Nezaustavljiv rast cijena dionica

Odgovor je u stalnom rastu cijena dionica na berzama, naročito vodećih kompanija it tehnologije, a unutar ove grupe onih koji su i tehnološki lideri. Kod ove kategorije, pad dionica nije bio posebno izražen ni u jeku posljednje krize iz 2008. godine.

Već sredinom 2009. počeo je kontinuiran rast, a ubrzo je i Dow Jones, pokazatelj vrijednosti uže grupe najboljih preduzeća, premašio predkrizni nivo. Još brže je rastao Nasdaq, berzanski pokazatelj IT tehnoloških firmi, sporije S&P, berzanski pokazatelj vrijednosti 500 najboljih industrijskih preduzeća.

Narednih sezona indeksi i cijene dionica vodećih kompanija neprekidno su i sve ubrzanije rasli. Čak i kada se u svijetu desi neki katastrofičan događaj, što je donedavno automatski značilo bježanje kapitala u sigurnija ulaganja, zlato i platinu, posljednjih godina nije se gotovo ni odrazilo na rast berzanskih indeksa i cijena.

Ni nedavni masakr u Mančestaru nije utjecao na ulagače, te su premašeni novi rekordi. Postao je manir da preduzeća pozajmljuju ne za razvoj, već za kupovinu sopstvenih dionica , i tako održe trend rasta sopstvene vrijednosti.

Sjećanje na krah dot.kompanija

Oni sa dužim pamćenjem pomenuće slično brzi i kontinuiran rast, kako se tada govorilo dot.kompanija, krajem prošlog vijeka i krah na samom prelazu iz jednog u drugi milenij. Sličnosti ima, ali ima i razlika.

Dok su u dot.kom preduzeća ulagali vlasnici kapitala, uključujući i posjednike skromijih svota, sada su glavni investitori centralne banke, hedž i privatni penzijski fondovi.

Centralne banke “kreiraju” novac iz ničega, gro ulaganja “strvinara”, kako mediji često nazivaju hedž fondove, čini kapital koji tek valja zaraditi, jedino penzijski fondovi ulažu realan, već zarađen, novac. Da nevolja bude veća, centralne banke mogu bezmalo neograničeno upumpavati novac.

Najjače emisione banke SAD, EU i Japana su gotovo vječni emiteri i sa njima se ne mogu uspješno nositi ni svi objedinjeni vlasnici kapitala iz cijelog svijeta. Ovi centralni bankari mogu sve nadmašiti.

Lični interes menadžera

Teško je reći zašto je došlo do hipertrofirane aktivnosti centralnih banaka. Ameri su počeli tako što je država SAD, za vrijeme Obame, pozajmicom od 170 milijardi eura namjerila spasti svoju, svjetskom krizom opasno pogođenu autoindustriju.

Europska centralna banka, pod vodstvom “goldmansaksonovca” Marija Drahgija, premašila je sva planirana ulaganja, a napretka nema.

Česta su mišljenja da je kontinuirano upumpavanje lični interes menadžera kompanija i komercijalnih banaka, hedž fondova, privatnih penzionih fondova i političara. Jednostavno, zarađuje se na preprodaji stalno rastućih dionica, a upravo je rast uslov da se isplaćuju menadžerski bonusi, često firminim dionicama.

Privreda u najrazvijenim djelovima svijeta ima spor rast i iz njega bi profit vlasnika bio minimalan, kao onih 1,7 posto lani kod Googlea.

Jedinstven ogled uživo

Jedna od manje vidljivih a surovijih posljedica ovakvog ponašanja je utjecaj na poslovnost kompanija. Dok se emisioni novac usmjeravao na komercijalne banke, ove su pri daljem plasmanu novca itekako vodile računa o performansama zajmoprimaoca.

Kada centralne banke direktno kupuju dionice, često i loše preduzeće snabdiju tolikom količnom svježeg kapitala da mu pomogne ne samo da prevaziđe nevolje, već i da se razvije. Naravno, ona firma koja nije miljenik može bez obrtnog kapitala da, mada dobra i sa lijepim perspektivama, potonuti do dna.

Pitanje je, međutim, dokle ova igra, mnogi kažu jedinstvena u historiji, može trajati i kakav će biti kraj. One koji podsjećaju na krah dot.kompanija valja podsjetiti da su ovog puta ulagači daleko moćniji, pa su čak i centralne banke Švicarske i Izraela u devizne rezerve osim zlata, dolara i eura, uvrstili i dionice kompanije Apple, smatrajući ih po pouzdanosti ravnim najjačem novcu i plemenitim metalima.

Slabljenje eura

Sa druge strane, izgubila se svaka veza između poslovnih parametara i vrijednosti dionica preduzeća. Onima koji su formirani kroz stav da je upravo ova relacija azbuka akcionarstva, upumpavanje novca i kontinuiran rast dionica izgledaju kao pijanka bogatih i moćnih.

Jer, ako neki milijarder čije je bogatstvo umnogome izniklo usljed stalne kupovine dionice baš njegove firme u slučaju iznenadnog berzanskog kraha i izgubi nekoliko stotina miliona, gotovo da neće ni osjetiti. Međutim, ako penzioni fondovi izgube četvrtinu sredstava, bit će to ogromna nevolja za milione radnika koji su decenijama odvajali od usta kako bi imali relativno sigurnu starost.

Slabljenje kupovne moći valute, u europskom slučaju eura, dodatna je posljedica ovakve monetarne politike i to sa još gorim efektom po vlasnike skromnijih ušteda. Prevelika ponuda novca je obesmislila štednju, te banke i ne daju kamatu na uloge, dok je velik pritisak na obveznice dobro stojećih država, poput Švedske, Danske, Norveške, Njemačke ili Finske učinio da ih države plasiraju bez kamate.

Veliki ulagači su više nego zadovoljni samo da očuvaju vrijednost. Inflacija se polako uvećava i nagriza ušteđevinu; veliki će lahko prebroditi inflacioni gubitak, po male je inflaciono umanjenje teško stečene štednje neuporedivo bolnije.

Sinteza Invest Group

O autoru

Novinar portala

Srodni članci