Andy Grove: Intelov gigant

Andy Grove: Intelov gigant

U knjizi „Giganti poduzetništva“ pisac Richard Tedlow je napisao kako Amerika ima sposobnost za odgajanje pravih poslovnih titana. Italija proizvodi veliki broj odličnih operskih pjevača, Rusija pisce, a talent Amerike je, po njemu, proizvodnja poslovnih heroja. Da li će ova postavka izdržati ispit budućnosti u kojoj američki kapitalizam biva sve više izazivan, protekcionisti prave veći pritisak, a poslovni se dinamizam sve više iseljava u zemlje u razvoju, ostaje da vidimo. No, Andy Grove je jedan od ljudi koji su u duhu poslovne tradicije.

Baš kao što je Andrew Carnegie stajao iza prelaska u doba čelika i John D. Rockefeller u doba nafte, tako je Grove, bivši šef Intela, koji je preminuo ove sedmice, stajao iza prelaska u kompjutersko doba. Grove je čovjek koji je gradio organizaciju, ne proizvod, što je jedna od glavnih odlika velikih biznismena. Intel je pod njegovim vođstvom od start-upa stigao do najveće kompanije za proizvodnju semikonduktora. Izgradio je velike kompanije koje su zapošljavale hiljade ljudi, a ono čime se odlikovao jeste život koji je vodio i koji se nije mnogo razlikovao od onoga kojim su živjeli njegovi zaposlenici.

Andy Grove je više bio čovjek za izgradnju organizacije, prije nego inovator. Njegov najočigledniji kvalitet je odlučna inteligencija. Znao je biti težak – vrlo temperamentan kada bi se suočio sa neistomišljenicima, i vrlo bi brzo odgovarao na izazivanja. Vjerovao je u vrijednost „kreativne konfrontacije“ koja je često podrazumijevala i gađanje predmetima u žaru rasprave. Njegova vrlo uspješna knjiga, publikovana 1996. godine, naslovljena je kao „Samo paranoidni uspijevaju“.

Bio je poznat po bjesomučnoj radnoj etici, i po tome što je svoje radnike tjerao da rade isto. Ova kombinacija karakteristika je možda bila upravo to što je trebalo za uspjeh u industriji semikonduktora. Pridružio se Intelu 1968. godine ko njegov prvi zaposlenik, nakon što su ga Robert Noyce i Gordon Moore osnovali. Postao je predsjednik kompanije 1979. godine, i direktor 1987. Kada je odstupio sa mjesta direktora 1998. godine, dijagnosticiran mu je rak prostate. Sve do 2005. godine ostao je u Odboru kompanije.

Industrija semikonduktora se, tada kao i sada, odlikovala stalnom promjenom. Gospodin Moore je predložio da se industrija vodi zakonom po kojem bi se broj komponenti koje se mogu ugraditi na čip uduplao svake dvije godine. Kompanije su morale da budu u stalnoj trci samo kako bi ostale na istom mjestu. Nova konkurencija iz Japana, Južne Koreje i Kine pokušavala je da potopi Intel. Tokom 37-ogodišnje karijere gospodina Grovea kompanija se suočavala sa propašću nekoliko puta: ranih osamdesetih, naprimjer, on je predstavio napredni čip iAPX 432 mikroprocesor, koji je trebao da promijeni budućnost industrije, ali se uspostavilo da je on mnogo lošiji od onog kojeg pravi konkurencija. Međutim, Grove je bio genije za vraćanje nazad kao još jači. On je mozak koji stoji iza Intelovog prelaska sa memorijskih čipova na mikroprocesore i, koji je sa Billom Gatesom uspostavio „Wintel“ monopol u svijetu računara, u kojem su Intelovi procesori u kombinaciji sa Windowsovim operativnim sistemom bili nepobjediva kombinacija.

Grove je postigao sve ovo putem usavršavanja menadžerskih metoda koje su tako česte u današnjem svijetu, ali su tada bile revolucionarne. On je napao korporacijsku hijerarhiju i dao je moć odlučivanja radnicima koji rade u proizvodnji. Kombinirao je to sa svojom opsesijom za mjerenje i nagrade za performans: najbolji su dobivali najbolje dionice, a onima sa najslabijim performansom pokazana su vrata. Pod sloganom „Intel Inside“ on se pobrinuo da procesori budu brendirano dobro, a ne samo roba. Pod njegovim liderstvom, godišnji prihodi su povećani sa 1,9 milijardi na više od 26 milijardi, a mnogi su radnici kompanije postali milioneri.

Njegova karijera je posveta američkoj liberalnoj imigracijskoj politici. Jedva da je mogao imati teži početak života – rođen je u jevrejskoj porodici u Budimpešti 1936. godine i uspio je da preživi i Holokaust i Mađarsku komunističku partiju. U djetinjstvu je bolovao od jake groznice koja ga je ostavila skoro bez sluha (sluh je popravljen u srednjim godinama, nakon mnogobrojnih operacija). U Ameriku je stigao 1956. godine, kada su Sovjeti okupirali njegovu zemlju, amerikanizirao svoje ime iz Andras Grof u Andy Grove i prijavio se na City College of New York. Diplomirao je kao najbolji u grupi u hemijskom inžinjeringu, uprkos tome što nije dobro razumijevao engleski i što je imao oštećen sluh; a potom je doktorirao na University of California, Berkley. Tvrdio je kako se preselio u Kaliforniju jer je mrzio istočnjačke zime, ali ga je ta selidba smjestila u srce nove industrijske revolucije.

Slučaj gospodina Grovea je pohvala i američkoj sposobnosti da prepozna talent čak i kada dolazi u najčudnijim pakovanjima. Grove uopće nije bio logičan izbor. U to vrijeme pričao je sa jakim mađarskim naglaskom. Usvojio je manire tada radikalnog Barkleya. Po njegovom priznanju, bio je žestoki tridesetogodišnjak koji je trčao okolo ko’ „muha bez glave“. No, gospodin Moore je prepoznao genija iz njegove mutne persone. Tokom decenija, Intelovo trojstvo Moore, Grove i Noyce vodilo je evoluciju semikonduktora, ali su tome pristupali na potpuno različite načine. Noyce je bio vizionar. Moore je bio virtouz tehnologijom. Grove je, isto tako, bio virtouz, ali je sebe preusmjerio ka menadžerstvu u čemu je briljirao. Donio je Intelu elan i disciplinu.

Primjer gospodina Groova je odličan za razumijevanje kako ljudi reaguju na dobrotu. Amerika je bila dobra prema Groveu, i on je bio dobar za nju. Njegov uspjeh je trijumf za oboje.

O autoru

Srodni članci